Svakog prosinca zbrajaju se dobitnici i gubitnici novoizglasanih proračuna, mijenjaju se stope i neoporezivi iznosi. Razgovara se o smanjenju PDV-a za jedan posto. Ili, u nedavnom slučaju, o sniženim stopama na neke proizvode ili djelatnosti. Mijenjaju se stope doprinosa ili se ukidaju neki od njih. Uvode se postupne promjene koje ne predstavljaju veliki šok za gospodarstvo. No, neke konkretne, tržišno orijentirane i artikulirane alternative postojećem sustavu nema. Naš je javni prostor ispražnjen od konkurentskih ideja koje bi mogle izazvati status quo. Jedna od takvih je regionalna fiskalna konkurencija.
Regionalna fiskalna konkurencija počinje regionalizacijom
Takva (i za mene atipično) radikalna ideja počinje od općenitog shvaćanja konkurentnosti kao nečega što nije isključivo vezano uz privatni sektor. Smatram da konkurencija ne smije biti pridržana samo privatnim subjektima gospodarstva, već u određenoj, učinkovitoj mjeri i javnim subjektima. Uz to, vjerujem da je postojeća podjela Hrvatske neodrživa, neučinkovita i ne potiče poštivanje načela supsidijarnosti koje je ugrađeno u temelj Europske unije.
Takvo rješenje podrazumijevalo bi uspostavu šest regija unutar Hrvatske, preseljenje značajnog dijela ovlasti središnje države na regije te uspostavu regionalne fiskalne konkurencije kroz jedinstvenu stopu poreza na dohodak i dobit. Ovaj put se neću fokusirati na samu količinu ovlasti koje bi regije preuzele od središnje države niti na njihov prostorni razmještaj. U osnovnim crtama, njihova autonomija bi bila značajno veća u segmentima gospodarstva i poduzetništva, rada, graditeljstva, kulture, zaštite okoliša, prometa i infrastrukture, turizma i poljoprivrede. Kako bi se, dakle, postiglo ono ključno: regionalna fiskalna konkurencija?
Jedinstvene stope poreza: lakše odlučivanje
Jednostavno: o jedinstvenoj stopi poreza na dohodak i dobit odlučivale bi same regije. Ako bi regije odlučile da žele više stope poreza kako bi eventualno prikupile više sredstava, mogle bi to učiniti. Ili, ako bi željele niže stope, da privuku ulagače, radnike i birače, mogle bi i tako. Kandidati za regionalnu vlast bi mogli jednostavno komunicirati svoje ideje i biračima, obećavajući neku stopu X. Je li obećanje i ispunjeno – kasnije bi bilo vrlo lako provjeriti.
Napominjem da bi pritom kod stope poreza na dohodak trebalo odlučiti je li neoporeziva osnovica isto tako predmet odlučivanja regija. Naime, ona bitno utječe na efektivnu stopu oporezivanja dohotka. Idealno bi bilo da je neutralna na razini države, odnosno kad bi bila fiksna kao i dosad. Radi lakše usporedbe – iako nije nužna. Ova bi reforma podrazumijevala i ukidanje prireza porezu na dohodak. Time bi se efektivno uveo flat tax, odnosno jedinstvena stopa oporezivanja neovisno o visini dohotka. Još je 2006. Ivica Urban s Instituta za javne financije pokazao kako jedinstvena stopa ne bi značajno narušila raspodjelu poreznog tereta. Utoliko zagovornici progresivnog oporezivanja mogu mirno spavati.
Za efikasno upravljanje financijama
Regionalna fiskalna konkurencija znači da biste kao ulagač ili običan zaposlenik mogli usporediti neku Regiju 1 i Regiju 2 s obzirom na to koliko vas oporezuju i što dobivate za taj iznos poreza. Ako Regija 1 i Regija 2 nude približno istu razinu usluga, pri čemu Regija 1 ima jedinstvenu stopu od 15%, a Regija 2 19%, prilično je jasno kamo će ljudi i novac ići, ceteris paribus. Ako Regija 1 trenutno gospodarski zaostaje za Regijom 2, ona će moći namamiti zaposlenike i ulagače vrlo povoljnom stopom oporezivanja i tako utjecati na smanjenje zaostatka. Jasno, to bi značilo da bi morala stegnuti remen i snaći se s manjim prihodima dok se iznos prikupljenog poreza ne poveća (zahvaljujući većem broju platiša i većim oporezivim iznosima). No, to bi bio jasan pokazatelj efikasnog upravljanja financijama i trenutnoj bi vlasti zasigurno donijelo neke političke poene.
Slabe točke, jedna po jedna
Koje su slabe točke ovakve velike reforme? Prvo, ona podrazumijeva izuzetno veliku političku volju: novu podjelu države na regije, promjenu sustava lokalnih izbora, transformaciju poreza na dobit iz prihoda državnog u prihod regionalnog proračuna. Značajan dio ovlasti bi se prenio sa središnje države na regije, posljedično bi oslabio i Zagreb, kao centar političke moći. Drugo, porez na dobit i dohodak nisu i ne bi bili jedini prihodi proračuna regionalnih jedinica. Dakle, regije bi mogle manipulirati i drugim vlastitim prihodima te se efekt fiskalne konkurencije ne bi nužno ograničio na ovu jedinstvenu poreznu stopu. Treće, nitko ne jamči da bi se, bez odgovarajućih stručnih kapaciteta u svakoj regiji, ovako prenesenim ovlastima zaista kvalitetno i upravljalo. Četvrto, postoji rizik da bi neke trenutne županijske središnjice imale manji značaj unutar regija te bi dodatno izgubile ovakvom preraspodjelom. Primjerice, Lika ili središnja Slavonija. Peto, moguće je da bismo regionalizacijom dodatno produbili jaz između pojedinih regija – ako vjerujete da može gore.
Ovo su veoma osjetljiva pitanja, no o njima treba raspravljati. Trebaju nam jednostavni, razumljivi koncepti preko kojih ćemo razumjeti ekonomske izbore koje donosimo. Regionalna fiskalna konkurencija donosi pojednostavljenje kojim se dva poreza izražavaju jednom stopom. Dugo se govori i o reformi jedinica lokalne i regionalne samouprave. Mnogima su puna usta toga kako je važna konkurentnost. Predlažem da razmotrimo ovo jedinstveno rješenje za naše izazove i potaknemo konkurentno upravljanje resursima na regionalnoj razini, kroz jedinstvenu stopu koju će razumjeti i radnici, i investitori, i birači.
